Povijest buhin cirkusa

Priča o buhinom cirkusu ne počinje kao zabava, već kao demonstracija izvanrednog zanatstva. U 16. i 17. stoljeću, urari, zlatari i kovači stvarali su nevjerojatno male metalne predmete i koristili žive buhe da dokažu koliko su lagane i delikatne njihove kreacije.

Godine 1578., londonski kovač Mark Scaliot izradio je "bravu koja se sastoji od jedanaest dijelova željeza, čelika i mjedi, a svi oni, zajedno s ključem, teže samo jedno zrno zlata." Također je izradio zlatni lanac od četrdeset i tri karike i, pričvrstivši lanac za bravu i ključ, stavio ga oko vrata buhe, koja ih je sve vukla s lakoćom. Cijeli sklop — brava, ključ, lanac i buha — težio je samo zrno i pol.

Oko 1743., urar po imenu Sobieski Boverick predstavio je Kraljevskom društvu kočiju od bjelokosti sa šest konja, kompletnu s kočijašem, putnicima, slugama i poštanskim jahačem — sve vučeno jednom buhom. Mikroskopist Henry Baker predstavio ga je na sastanku 9. lipnja 1743.

Znamenita Micrographia Roberta Hookea (1665.) — prvo značajno izdanje Kraljevskog društva — sadržavala je poznatu veliku preklopljivu ilustraciju buhe viđene kroz mikroskop. Hooke je napisao: "Snaga i ljepota ovog malog stvorenja, čak i da nema nikakve druge veze s čovjekom, zaslužuje opis." Opisao je buhu kao "ukrašenu pažljivo poliranim oklopom od crnog satena, elegantno spojenim."

Knjiga je postala senzacija. Dnevničar Samuel Pepys napisao je 21. siječnja 1665. da je to "najgenijalnija knjiga koju sam ikada pročitao u životu." Ova popularizacija mikroskopskog svijeta pomogla je rasplamsati kasniju javnu fascinaciju buhama i buhinim predstavama.

Najraniji spomen buhinog cirkusa kao zabave — a ne kao zanatlijske demonstracije — datira oko 1812. i nastupā Johanna Heinricha Deggellera, zlatara iz Stuttgarta, Njemačka. Njegove buhe mogle su vući "prvorazredni ratni brod od 120 topova", boriti se mačevima i vući dvokolicnu kočiju.

Deggeller označava prijelaz od vještih zanatlija koji demonstriraju svoj minijaturni rad na istinski oblik popularne zabave sam po sebi.

Rođen u Genovi, Italija, Louis Bertolotto bio je prvi impresario buhinog cirkusa koji je postigao međunarodnu slavu. Ustanovio je svoju "Izvanrednu izložbu marljivih buha" na adresi 209 Regent Street, London, 1830-ih, s cijenom ulaznice od jednog šilinga.

Njegovi su nastupali uključivali četiri buhe koje igraju karte, buhinu orkestar koji je navodno svirala čujno, orijentalnog mogula s haremom, maskenbal s šestonogim damama i gospom koji plešu uz orkestar od 12 članova, te klimaktičan tableau Bitke kod Waterlooa s Wellingtonom, Napoleonom i Blücherom u punim uniformama.

Bertolotto je objavio nekoliko izdanja knjige The History of the Flea, with Notes and Observations. Također je nastupao u New Yorku (1835.) i Torontu (1844.) prije nego što je emigrirao u Kanadu 1856. Charles Dickens referirao je na njegove "Marljive buhe" u Sketches by Boz (1836.).

Buhi cirkusi dosegnuli su vrhunac popularnosti tijekom kasnog viktorijanskog i edvardijanskog doba, procvjetavši kao dio šire kulture muzeja za novčić, sporednih predstava i izložbi kurioziteta.

Londonska izložba iz 1869. predstavila je "buhe svih veličina, dobi i tena koje vuku sve vrste minijaturnih vozila: buhe u zapregama s četiri konja, buhe u tandemima, buhe u poštanskoj službi, buhe koje voze lokomotive; jednu buhu koja radi posao parnog tegljača i vuče bojni brod tisućama puta veći i teži od nje same."

Do ranih 1900-ih, buhi cirkusi bili su redovita značajka putujućih karnevala, primorskih ljetovališta poput Coney Islanda, glazbenih dvorana i Svjetskih sajmova. Šire zlatno doba sporednih predstava trajalo je otprilike od 1870. do 1920.

William Heckler, rođen u Švicarskoj, koji je započeo karijeru kao cirkuski snagator, predstavio je svoj buhin cirkus na Svjetskom sajmu u St. Louisu 1904. i kasnije na Coney Islandu. Godine 1915. objavio je Pulicology, brošuru o "znanosti" dresiranja buha.

Oko 1925. Heckler je preselio svoju predstavu u Hubertov muzej na adresi 228 West 42nd Street, Times Square, gdje je buhin cirkus postao legendarna njujorška institucija. Nakon što je William umro 1935., njegov sin Leroy "Roy" Heckler vodio ga je do svog umirovljenja oko 1957.

Među značajnim posjetiteljima bio je Jack Johnson, bivši boksački prvak u teškoj kategoriji, koji je radio kao podstrekač za predstavu 1937. Do vremena kada je Jon Voight prošao pored fasade zgrade u filmu Ponoćni kauboj iz 1969., Hecklerov — očigledno posljednji buhin cirkus u Sjedinjenim Državama — već je bio zatvoren.

Buhi cirkusi koristili su ljudsku buhu (Pulex irritans), odabranu zbog relativno velike veličine. Buhe su opremljene sićušnim ormanicama od tanke zlatne ili bakrene žice omotane oko prsnog koša. Pritisak vezanja morao je biti točan — prečvrsto i buha više ne bi mogla gutati te bi uginula.

Buhe se ne mogu istinski "dresirati" u konvencionalnom smislu. Umjesto toga, izvođači su promatrali pojedinačne buhe kako bi utvrdili imaju li sklonost skakanju ili hodanju, a zatim ih rasporedili u različite točke. Buhe skakačice udarale su lagane loptice; buhe hodačice vukle su minijaturne kolica i kočije. "Buhe mačevalci" imale su male komadiće metala zalijepljene na prednje noge — kada su ih pokušavale ottresti, činilo se da se bore mačevima.

Toplina je bila ključni mehanizam kontrole. Primjena topline odozdo uzrokovala je da se sve upregnute buhe počnu snažno kretati, stvarajući iluziju plesa ili nastupa. Izvođači su obično hranili svoje buhe dopuštajući im da ih ugrizu za ruke jednom dnevno.

Buhe mogu skočiti do 150 puta vlastite dužine tijela i vući predmete do 20.000 puta teže od vlastite težine. Njihov skok ne pokreće samo mišić, već blokovi rezilina — gumastog, oprugastog proteina u prsnom košu — koji im omogućuje da proizvedu oko 100 puta više snage od samog mišića.

Mnogi buhi cirkusi, osobito oni kojima su upravljali mađioničari, uopće nisu koristili prave buhe. Magneti, skrivene žice, električni motori i mehanički trikovi pokretali su sićušne trapeze i pomicali minijaturne figure. Optičke iluzije pomoću povećala uvećavale su mehanizme za gledanje publike.

Ovo je tip buhinog cirkusa na koji se referira u Spielbergovom Jurskom parku (1993.), u kojem se John Hammond prisjeća: "Znate li prvu atrakciju koju sam ikad napravio kad sam stigao na jug iz Škotske? Bio je to buhin cirkus, Petticoat Lane. Doista prilično čudesan. Imali smo maleni trapez, i vrtuljak i klackalicu. Sve se kretalo, motorizirano naravno, ali ljudi bi rekli da mogu vidjeti buhe."

Profesor Len Tomlin vodio je jedan od posljednjih pravih buhinih cirkusa u UK-u u Zoološkom vrtu Belle Vue u Manchesteru tijekom 1960-ih i 1970-ih. Njegove točke uključivale su upregnute ljudske buhe koje se utrkuju u kočijama, vuku vrtni valjak, voze tricikl i "buhe mačevalce" koje grebaju po iglama zabijenim u komade pluta.

Len i njegova supruga Evelyn zapošljavali su profesionalne lovce na kukce kako bi održali svoju opskrbu buhama. Cirkus je zatvoren kasnih 1970-ih kada je poboljšana kućna higijena učinila ljudske buhe previše teškima za nabavu.

Nekoliko konvergirajućih čimbenika pokrenulo je propadanje buhinih cirkusa nakon Drugog svjetskog rata. Široka primjena usisavača, perilica rublja, poboljšane sanitacije i sintetičkih tekstila učinila je ljudsku buhu (Pulex irritans) sve rjeđom. Operateri koji su ovisili o stalnoj opskrbi sve teže i skuplje su nalazili izvođače.

Godine 1935., tucet buha koštao je oko 2 penija. Do 1950-ih, tucet je koštao šest šilinga, a u nestašicama je jedna buha mogla koštati dva šilinga. U međuvremenu, televizija, kino i zabavni parkovi odvlačili su publiku od intimnih izložbi kurioziteta koje su održavale buhe cirkuse više od jednog stoljeća.

Buhi cirkusi ostavili su iznenađujuće dubok trag u popularnoj kulturi. U književnosti, tradicija se proteže od Aristofanovih Oblaka (oko 423. pr. Kr.), koji sadrže šalu o mjerenju udaljenosti buhinog skoka, do metafizičke pjesme Johna Donnea "Buha" (oko 1590-ih) i referenci Charlesa Dickensa u Sketches by Boz (1836.).

U filmu, Charlie Chaplin osmislio je komičnu rutinu buhinog cirkusa već 1919. za neobjavljeni kratki film nazvan The Professor, konačno je snimivši za Limelight (1952.). Laurel i Hardy predstavili su buhin cirkus u The Chimp (1932.). Pixarov Život buba (1998.) prikazuje "P.T. Flea" (glas John Ratzenberger), pohlepnog buhinog voditelja cirkusa čije ime parodira P.T. Barnuma.

Najpoznatija moderna referenca je monolog Johna Hammonda u Jurskom parku (1993.), gdje buhin cirkus služi kao metafora za poduzetničku iluziju naspram želje za autentičnošću.

Šačica izvođača danas održava tradiciju živom. Profesor Adam Gertsacov gostuje sa svojim Minijaturnim buhinim cirkusom Acme diljem Sjedinjenih Država i Kanade od 1996., vrativši buhin cirkus na Times Square 2001. Njegove buhe se utrkuju u kočijama, hodaju po žicama i bivaju ispaljene iz topa kroz gorući obruč.

Kolumbijsko-rođena umjetnica Maria Fernanda Cardoso provela je šest godina razvijajući buhin cirkus kao umjetnički projekt. Njezine buhe hodale su po žicama, vukle kočije i plesale tango. Djelo je gostovalo u Operi u Sydneyu, Centru Pompidou i Novom muzeju u New Yorku prije nego što ga je stekla galerija Tate u Londonu.

Zoolog dr. Tim Cockerill rekreirao je radni buhin cirkus za Božićna predavanja Kraljevskog instituta 2010. i dresirao buhe za BBC televiziju. U Münchenu, obiteljski buhin cirkus Mathes bio je stalnica na Oktoberfestu od 1948. — jedan od posljednjih pravih buhinih cirkusa na svijetu, s više od 75 godina neprekidnih nastupa.

Godine 2026., FleaWinder™ donio je buhin cirkus u digitalno doba. Maleni animirani cirkus koji živi iznad vaše Windows ili macOS programske trake — a sada i u vašem džepu na iOS-u — FleaWinder™ pokreće se u potpunosti vašom svakodnevnom upotrebom. Pritisci tipki, pokreti miša, klikovi, dodiri, povlačenja i trešnje stvaraju energiju koja pokreće sedam živih točaka: hodač po žici, trapezist, top show, snažna buha, jednokoličar, žonglerska buha i vatrogutač.

Dok su viktorijanski zabavljači upregnuli prave buhe zlatnom žicom, FleaWinder™ upreza vaš unos kodom. Dok se Hecklerova publika gužvala u ograđenom kutu podruma Hubertova muzeja, cirkus FleaWindera nastupa u traci od 150 piksela koja nikada ne smeta. Tradicija najmanjeg showa na Zemlji nastavlja se — nijedna buha nije ozlijeđena u izradi ovog cirkusa.